Petrovići i riječka luka

Zamislite dolinu u zimu 1815. godine. Još nema kamenog mosta, nema pristaništa, nema pijace. Postoji samo jedna nova kuća i dim koji se diže iz njenog dimnjaka. Sve ostalo u mjestu došlo je poslije nje.

Jedna zimska kuća

Kuća Svetog Petra Cetinjskog sagrađena je između 1810. i 1815. godine. Bila je zimska rezidencija vladike Petra I, kojeg Crnogorci pamte kao Svetog Petra Cetinjskog. Zato je zovu i Vladičina kuća.

To je najstarija zgrada u Rijeci Crnojevića i mjesto je raslo oko nje. Kasnije je u njoj radila prva pilana u ovom kraju. Danas kuća pripada obodskom manastiru i ima kapelu. Mnogi prolaze pored nje a da ne znaju da gledaju početak cijelog mjesta.

Prije toga, priča o rijeci pripadala je Crnojevićima i njihovom gradu na Obodu. Nju možete pročitati u tekstu Crnojevići i Obod. Vijek Petrovića počinje ovdje, s jednom kućom.

Sve ostalo u mjestu došlo je poslije te jedne kuće.

Gvardija i drveni most

Tridesetih i četrdesetih godina 19. vijeka Njegoš je u mjestu smjestio državnu stražu, Gvardiju. Možemo zamisliti gvardijane na obali kako prate svaki čamac koji dolazi s jezera i pitaju lađara odakle je krenuo. To što je straža bila baš ovdje ukazuje na to da je mjesto državi bilo važno. Preko rijeke, tamo gdje je danas kameni most, tada je stajao drveni.

Godine 1842. otvorena je osnovna škola. Zamislite prve đake kako idu na čas, pored gvardijana i čamaca, i roditelje koji ih ponosno ispraćaju. Dolje uz vodu ljudi su dimili i sušili ukljevu, ribu iz jezera (više o ribama u rijeci). Prema Vuku Karadžiću, to se ovdje radilo najmanje od tridesetih godina 19. vijeka.

Danilov most i Mostina

Godine 1853. knjaz Danilo podigao je kameni most preko rijeke, u spomen na svog oca Stanka. Danas ga znamo kao Danilov most. Napravljen je od krečnjaka i dug je 43 metra. Ima dva velika luka, još dva otvora za visoku vodu i ledolomac na uzvodnoj strani.

Ako je vjerovati legendi, gradnja nije išla glatko. Priča kaže da se srednji luk srušio kad su skinute skele. Danilo je tada naredio da se na jedan luk prikuje gvozdena kuka, kučica, uz strašnu poruku graditeljima: ako most opet padne, sve će ih na njoj objesiti. Cijelu priču pročitajte među legendama.

Mostina je kuća koju je knjaz Danilo podigao pored mosta. Kuća i most i danas stoje jedno uz drugo.

Mir iz 1862.

Rat iz 1862. godine završen je mirom koji su nametnuli Osmanlije. To je mir iz 1862. (Skadarska konvencija), koji crnogorska tradicija vezuje za Rijeku Crnojevića. Za malo mjesto na rijeci, to je veliko ime.

Parobrodi na jezeru

Godine 1873. otvorena je pilana. Naši izvori ne kažu da li je to ista ona pilana iz stare Kuće Svetog Petra.

Godine 1885. parobrod Žabljak uspostavio je prvu redovnu liniju na jezeru. Prvi put je jezero imalo red vožnje. Zamislite kako je njegova sirena prvi put odjeknula između brda.

Do 1899. parobrodi Mala Morača i Karatuna plovili su odavde do Virpazara, Skadra i Plavnice. Čamci i danas plove niz rijeku do jezera, pa pogledajte i vožnju brodom.

Mjesto 1899. godine

Jedan opis iz 1899. daje nam jasnu sliku. U mjestu je živjelo oko 500 ljudi. Postojali su sud, telegraf, pošta i oružarska radionica.

Za mjesto te veličine, to je dug spisak. Telegraf i pošta povezivali su malo pristanište s ostatkom zemlje.

Glavni izvozni proizvod bila je sušena ukljeva. Rijeka Crnojevića bila je glavna crnogorska luka i pijaca na jezeru. Često je opisuju kao trgovačku kapiju Cetinja. Neki je zovu i „Crnogorska Venecija“.

Pijačni dan, kako ga mi zamišljamo

Nemamo dnevnik nijednog pijačnog dana, pa hajde da ga zamislimo. Parobrod se oglasi i polako pristaje uz obalu. Ljudi iznose džakove i sanduke, a službenik pošte čeka poštu. Na obali se cjenka, smije i dovikuje.

Snopovi sušene ukljeve slažu se za utovar, a vazduh miriše na dim i ribu. Glasovi iz jezerskih sela miješaju se s glasovima s Cetinja. Neko žuri u telegraf da pošalje vijest. Djeca trče između korpi, a lađar viče da uskoro kreće.

To je naša slika. Činjenice iza nje su jednostavne: luka, pijaca, parobrodi i mnogo sušene ribe.

Zimski dvorac kralja Nikole

Osamdesetih godina 19. vijeka kralj Nikola podigao je zimski dvorac na Ljeskovcu. Crkva Vaznesenja Gospodnjeg sagrađena je 1889. Tako je dolina ponovo dobila zimski dom jednog vladara.

Danas je dvorac bez krova i zapušten. Šta je od njega ostalo i zašto mu je budućnost neizvjesna, pročitajte na stranici Dvorac na Ljeskovcu.

Novi most

Godine 1905. kralj Nikola sagradio je Novi most. Dug je oko 120 metara i nalazi se na putu prema Virpazaru. I danas je u upotrebi.

Knjaz i kralj, dva mosta, 52 godine razmaka. Između njih stao je cijeli jedan ljudski vijek.

Hoteli i fabrika sedefa

Početkom 20. vijeka mjesto je imalo hotele Evropa, Amerika i Obod. Ne znamo kako su izgledali ni koliko su soba imali.

Možemo samo da nagađamo ko je u njima noćio: trgovci, činovnici, putnici koji čekaju sljedeći parobrod. Sama imena, Evropa i Amerika, govore o velikim nadama jednog malog pristaništa.

Radila je i fabrika „Marica“, koja je od riblje krljušti pravila predmete od sedefa. Ovdje je, eto, i krljušt imala svoju namjenu.

Kako ovo poglavlje obići danas

Veliki dio tog vijeka i danas možete vidjeti svojim očima. Počnite od Kuće Svetog Petra Cetinjskog, najstarije zgrade u mjestu. Zatim prošetajte do Danilovog mosta i kuće pored njega, Mostine. Potražite i Novi most, dug oko 120 metara, na putu prema Virpazaru.

Dvorac na Ljeskovcu je tužan izuzetak: ostao je bez krova. Nema više ni parobroda. Ali rijeka kojom su plovili ista je kao i tada, i u tiho jutro nije teško u glavi čuti staru luku. Ponesite malo mašte i ovaj tekst, pa će vam stare kuće same pričati.

Šta je slijedilo

Početkom 20. vijeka Rijeka Crnojevića bila je prava varošica na rijeci, puna čamaca, trgovine i putnika. U sljedećem vijeku još je porasla, a onda se polako praznila, kroz rat, fabriku konzervi i dugu tišinu. Priča se nastavlja u tekstu Dvadeseti vijek.